Na javnu nabavu se godišnje u Hrvatskoj utroši oko 30 milijardi kuna i iako se obujam javnih tvrtki ne iskazuje izravno u državnom proračunu, te tvrtke uživaju potporu države, pa stoga govorimo o neizravnoj odgovornosti. U tu se skupinu ubrajaju HEP, HŽ, Hrvatske šume, Hrvatske ceste itd. Iako je u Hrvatskoj javna nabava suočena s mnogobrojnim problemima, kao što su -relativno mnogo žalbi, pojavljivanje uvijek istih ponuđača na nadmetanjima, ponuđači koji su često distributeri, a ne proizvođači, ispodprosječna zastupljenost malog i srednjeg poduzetništva, slaba transparentnost te pomanjkanje nadzora nad učinkovitošću – optimizam ipak postoji. Naime, u posljednjih se deset godina uvela i ojačala legislativa uz pripadajuće institucije javne nabave, pa tako od 1. siječnja 2012. imamo i novi ZJN. Nadalje, zaposleni kod javnih naručitelja već se dulje vrijeme školuju o provedbi zakona, osnovao se Središnji ured za javnu nabavu, a u manjkavom sustavu još ima kvalitetnih i angažiranih pojedinaca koji bi mogli na nov način promišljati o javnoj nabavi. No, paradoksalno, problemi počinju već kod naručitelja, koji mogu pokazivati da strogo provode ZJN, ali unatoč tomu imaju neučinkovitu nabavu. Zabluda je, dakle, da se javna nabava može unaprijediti uvođenjem boljeg zakona. To je, zapravo, samo sredstvo u rukama javnih naručitelja. Iako novi zakon donosi neke olakšice, poput bolje primjene načela ekonomski najpovoljnije ponude, bolje ugovaranje rokova, odnosno ubrzavanje postupka, ostaje samo mrtvo slovo na papiru ako se ne promijeni nabavna praksa. To podrazumijeva novi oblik transparentnosti s pravim pokazateljima učinka ili nepravilnosti te razvijanje javnonabavnih strategija. Nabava se treba primjereno umrežiti s drugim funkcijama i uključiti u sve aktivnosti - od izrade plana i specifikacije te raspisivanja natječaja do kontrole ugovora i vrednovanja dobavljača. Na kraju, treba ojačati kontrolu izvršavanja ugovornih obveza na terenu. Onaj tko kontrolira je li roba isporučena, radovi izvedeni i usluge pružene u skladu s ugovorom danas je na mogućem izvoru korupcije. Osim toga, dodatno će trebati preispitati rad Državne komisije za kontrolu postupaka nabave. Mnogo žalbi zatrpava Komisiju, zato treba ubrzati rješavanje žalbi, a u slučaju sumnje, pojednostavnjeno, radije se treba voditi gospodarskim kriterijima negoli formalnopravnim. (Lider, 27.1.2012., „Javna nabava“, autor: Draško Jelavić)